Kretanje u djece razvija se od općih uzoraka kretanja do posebnih i specijaliziranih radnji. Istraživanjem okoline i metodom pokušaja i pogreške djeca na početku razvijaju vizualne vještine, držanje, ravnotežu, koordinaciju i čitav niz motoričkih vještina. Istovremeno se razvija i svijest o brzini udaljenosti zajedno sa slušnim i perceptivnim vještinama.

Upravo između druge i sedme godine djeca postavljaju temelje potrebne za stjecanje i poboljšanje osnovnih vještina stabilnosti, lokomocije i kontrole na koje se kasnije nadograđuju razne vještine kao i sportske vještine.

Iskustvo, prilike za kretanje, promjene u rastu, i.e. veličina i proporcija tijela, mogu imati jak učinak na način na koji djeca izvode fizičke vještine. Tijekom djetinjstva glava se udvostručuje u duljini, trup se utrostručuje, ruke se učetverostručuju, a noge se povećavaju pet puta, zbog kojih su djeca troma.

To može štetno utjecati na izvođenje vještina u kojem ispaštaju ravnoteža, spretnost, koordinacija i tempiranje radnji. Budući da se djeca različito razvijaju, razvoj osnovnih vještina kretanja treba nastaviti kroz tjelesni odgoj i iskustvo treniranja sporta kako bi se održala osnova za učenje svih vještina.

Nažalost, mnoga djeca nemaju priliku učenja pravilnog i prikladnog kretanja koje su potrebne za razvoj osnovnih sposobnosti kretanja, nego se češće djeca usmjeravaju na razvoj vještina kontrole bez prvobitnog usvajanja osnovnih vještina kretanja, lokomocije i stabilnosti. Razvijanjem osnovnih vještina koje se uče i vježbaju tijekom prvih godina, djeca kasnije bolje mogu izvesti specijalizirane, opće aktivnosti i pokrete specifične za određene sportove. To rade poboljšanjem, kombiniranjem i razrađivanjem svojih osnovnih vještina kretanja.

Kada steknu odgovarajuću razinu kompetencije u osnovama, djeca između sedam i deset godina života – godine ”gladne vještina” (Maunde 1996.; Williams 1996.) – traže prilike za povećanjem raspona i kvalitete svog kretanja. To je vrijeme kada se mogu uvesti složenije strukture i jasnije definirana pravila.

Važnost roditelja, nastavnika/ca, trenera/ica je velika u razvoju djece. Obaveza im je pronaći načine i sva moguća sredstva kako bi pružili djeci prilike za uživanje i uspješno sudjelovanje u fizičkoj aktivnosti. Motivacija gotovo nikada nije problem, pa nastavnik/ca, trener/ ica mora maksimalno iskoristiti dječju želju za poboljšanjem.

Uključivanje djece u energična, vesela i zabavna iskustva učenja kroz igru mora biti cilj svakog sata tjelesnog odgoja i sata treniranja sporta.